...
Sex je naplaćivala ljubavlju, tijetko tko
si je mogao priuštiti
Šaptali su usnicama, gotovo
nevidljivo, jer čujno bi izazvalo
gromove.
Prolazila je svim stranama
Prilazila svim stazama
pazila je, čekala, slušala i preskakala
Zašto je žurila nikome nije sjedalo
Protiv se toga ništa nije imalo
state of mind
.te ador.
.mi amor.
baš mi se neda smišljat naslov
niti mi se nešto pretjerano smišlja text
...
što može a nemora a iritira
čekaj..
pazi,
šuti!
...ma marš.
ti ćeš meni....
štogod...
divljački je šetala.. malo je zastajkivala, okrenula se u pirueti i nastavila elegantno razbacivati korake duž ulicu neodređene zgužvanosti što se puka tiče. bio je dan kao i svaki drugi, jedino se u svakome trenutku razlikovao od prethodnog, prema položaju naravno, a pomalo i ne.
možda sa sigurnošću nije postojano izreći šutnju koja nečemu pokušava odustati.
krenula je brdima, kotrljala se nizbrdo, odskakivala oblacima i hvatala za zelene stijenke, izbjegavala prolaznike, gledala kristalno bistrim okama, i sasvim iskrenim smješkom dok je sunce blještalo na i kroz krošnje, a ona ih prelijetala brzinom ptice i sve to kroz sočno osvježavajući zrak.
prilično kaotično plesti u tmini svijetla bez raspetljavanja smirenih neprilika.
gromoglasno je odjekivala zbunjenim licima tren prije no što je počeo pljusak i oprao izraze već užurbano rastrčanih i za koji trenutak sakrivenih slučajnih svjedoka nedužnih u situaciji stvorenoj iz ničega, a opet iz svega što nije bilo prepoznatljivo nikome doli njenoj glavici. njenoj pokisloj mokroj glavici. sretnoj...u prirodi okupanoj. bez obzira na umjetnine koje hladno i sivo i tvrdo i jednolično okružuju...sve.
moralo se bez ikakvih obaveza doći sasvim blizu radi odlaska u daljinu.
...štogod.
iako dišete isti zrak i gutate ista sranja
Prestani razmišljati unaprijed, kada dođe trenutak sve ćeš zaboraviti...
Neusklađena savršenstva vremena i prostora oduvijek me prate. Ili mi se barem pridruže onda kada pokušavam ovladati jebenom situacijom.
Nisam kriva što sam onoštoserimuje. Nisam zapravo ništa, samo jesam.
Kažeš da si prilagođen i da je većina prilagođena i da svi ostali normalno funkcioniraju i da svi mogu i rade sve u granicama svojih sposobnosti i da ispunjavaju potencijale i dišu puneći pluća do maximuma kapaciteta a izdišu tik pred laticama cvijeta ili lišćem na krošnji kako bi im zelenje što prije ispljunulo blažen i neizbježan kisik. Gorivo života. Što će ti? Kažeš da nekolicina nas njega troši uzalud. Nismo vrijedni ove kugle i nismo dostojni ovog zvježđa, ali mene to ne smeta i možda baš zbog toga tvoje teorije drže vodu. Svaka generacija je generacija X, svaka je generacija apatična, svaka je beznadna, svaka ima svoje retardose, svaka ima svoje pedofile i dobrovoljce, i svaka, ali baš svaka, je u svojem trenutku ona najgora. Ma prekrasno.
Sad odakle tebi pravo da mi govoriš o životu kad je sve što imam snage učiniti klimati glavom odobravajućim tempom i gutati protuargumente jer predviđam iracionalnu raspravu u kojoj nitko ne pobijedi, svatko ostane pri svojim stavovima, ma koliko nesavršeni bili, a ja se naživciram i u krajnjem slučaju slomim pod nevjericom da se takvo što događa a da ne sanjam i ne postoji mogućnost da se probudim i da to sve nestane kao i svi snovi koje sam ikada zaista sanjala a nemogu jamčiti da su postojali čak ni u mojoj mašti jer iščeznu u prvom mahu jutra mojega mozga. Ah. Užas.
Nije on neprilagođen. Samo zato što je u manjini. Većina je ta koja zapravo nije prilagođena iako ju tako opisujemo. Ona se trudi prilagoditi i stalno titra u kavezićima koje gradi na svojoj livadi, samo kako bi se uklopile sve puzzle kavezića većine. A on? On je neprilagođen iz prostog razloga što je u manjini, ali nitko još ne priznaje da je zapravo mnogo prilagođeniji. On se usudi šetati svojom livadicom. Makar oko nje postoji i šuma koju još treba upoznati i koju malo tko iz same manjine ikada ugleda sa druge strane. Zato kad sljedeći put žališ nekoga neprilagođenoga, sjeti se da možeš biti ljubomoran na njegovu šetnju livadom, iako to znači nekoliko žuljeva i konstantnu opasnost grabežljivaca, a da taj isti pojedinac iz manjine može biti zavidan tvojoj sigurnosti i tvojim zdravim, iako neiskorištenim, stopalima.
On je prilagođen samome sebi i kao takav harmonično šalje i prima signale.
Oni se prilagođavaju jedni drugima a sebe zanemaruju titrajući promjenjivim frekvencijama potpuno ovisni o signalima koje primaju i posve opsjednuti onima koje će poslati.
-gdje si ti? gdje smo mi?
zabrijati ćeš vratiti se nećeš umrijeti
Ma mislim... joj joj. Sram te može biti.
-i tako, dosao je jako kasno, tek toliko da malo stigne odspavati, jer već je postao paranoičan da mu je sunce za petama, iako i dalje nije dovoljno oštro vidio sliku pred sobom, niti sliku ulice, niti zaista sliku pred svojom sobom, no pretpostavio je da je na pravom mjestu i u pravom vremenu, iako mu je vrjeme bilo na koncu kraja njegove pameti... a zaista ju je imao, iako očito, ne dovoljno, kao što nikada ništa nije dovoljno, no nemoj klimati glavom, nemoj se složiti sa ovom istinom kad postoji još jedna i nemoj mi poslije doći plačući i puzeći asfaltom, jer jednostavno ti neću vjerovati, slabost je očita, nedostaci su izloženi i meni je sasvim svejedno, i za tebe i za druge ljude, jedino sebe mogu žaliti, kad uopće imam ikakvog posla sa takvima, no tješi me da je sada moja spoznaja sveukupnosti veća, zar ne, da, tako je, pa mi je ujedno i drago što te znam, ali najiskrenije, ono krajnje banalno, moram priznati da uživam u onome što odbijam, jer znam da to želim i znam da ću to dobiti, stoga naj se brinuti za mene, ja nekako uvijek prođem kako treba, svidjelo mi se ili ne, bilo priželjkivano ili bilo izbjegavano, meni se kockice slažu i ja visim na koncima marionette, ali naučiš zavoljeti bol koju osjećaš i onda samo moliš svevišnjega da, kao prvo postane realan, pa da se kao drugo osposobi za inače nerealne stvari, pa da tvoju sasvim realnu situaciju pretvori iracionalnim postupkom u nešto razumu skorz-ultra-super-mega-maxi-extra shvatljivo, pa da izvadi naočale i pritisne vrh olovčice i jednim bljeskom uvjeri sva živuća stvorenja u jednu veliku normalu u kojoj on ne postoji.
periferia u centru pažnje
znaš ono kad te nešto uhvati za laktove sa leđa pa ti koljeno gurne u kralježnicu pa ti nešto drugo kliještima zagrli slijepoočnice pa stisneš oči, ali osjetiš da si pao na koljena i da se grčiš u trbuhu ali nemožeš se zgrčiti jer te još uvijek razapinju iza leđa, što ne znači da ne pokušavaš.
e pa stres je mentalni silovatelj manifestiran psihofizikom u realnom shvaćanju svoje slabosti.
onda se prebaciš u onoga sa kliještima i staneš postrance pokušavajući lakat jedne ruke ispružiti povlačeći drugom onaj drugi krak kliješta, kapaka u grču i mišića na granici prsnuća.
nije sve tako jednostavno, jer u onoga sa leđa se nemožeš prebaciti, nemožeš si ga niti dočarati.
-probaj pisati na silu, razmišljati više i dalje no što možeš nakon drogiranja kofeinom i nikotinom, ili nemoj, mislim, zašto bi to netko radio, zašto bi počeli nešto što nemožemo uopće ili bar do kraja uspjeti, čemu ta destruktivnost usmjerena prema sebi i drugim, kada znaš da će ti kraj doći, tebi i svemu, svejedno ti je što živiš i jesi, ali nije ti svejedno kako to radiš, jer uvijek je bilo i biti će važan način a ne razlog.
wh(at wa)y moja atwa, moja granica, moja veza i spona sa onime što je kontrarno trenutnom stanju, a sada više stvarno neznam što napisati, a baš bih voljela nešto napisati, sljedeći puta ću moći nešto napisati ali neću to htjeti. htjeti ću to obrisati, htjeti ću se vratiti natrag iz te jebene slijepe ulice, ali to neću ni primijetiti dok budem ulazila sve dublje u njezin mrak... žalosno. istinito. ne mora biti. ali sve što možeš zamisliti je stvarno.
sada sam stvarno ultra-mega-super-skroz-totalno-maxi-extra nezadovoljna napisanim...
i objavljenim ako gledam unaprijed nekoliko sljedećih trenutaka. a uvijek gledam unaprijed.
ispričavam se na glupostima, jbm m mtr, ostajem ovako isfrutrirana agresijom koju je moj um izvršio na svoju maštu. (a ni tijelo nije protestiralo... prsti žive svoj život)
tko prizna, pola mu se oprašta. nemam problema sa priznavanjem krivice. uglavnom.
(ovo je sve tako suvišno i nesuvislo da mi je slabo i idem probati zaspati)
edit; molim mjesta na paši za moj mozak, hvala.
kako bih ja mogla molim te znati što želim reći?
Bilo je dovoljno prebaciti šal preko slike.
Sada je umrla.
-kraj je to priče u kojoj upoznajete jednu normalnu, dobru, priglupu ali i nevinu, pa samim time veoma simpatičnu osobu, koja vam priraste srcu, jer teško je odoljeti njenim jamicama i smislu za humor, kao što je teško odoljeti svojim malim svakidašnjim navikama, iako nemam ništa drugo za napisati što bi ovome već napisanome umanjilo vrijednost, moram priznati da mi držanje jedne jedine teme nikada nije išlo, ne zapravo, jest, ali neznam što drugo napisati, pa lažem, ili ne lažem, mislim tko će to znati, osim onoga tko to već zna ili one osobe koja to otkrije, a da nije Cristofor Columbo, koji ionako nije zaista izmislio Ameriku i zbog kojega danas Amerikanci nisu ono što su nekada bili, bolje rečeno, Indijanci, ali to je opet manje važno jer je meni samo dosadno pa bi nekako bilo na mjestu da se pokupim sa ove stolice i pospremim u krevet, premda mislim da sam prilično mnogo veznika već potrošila, znam, ostalo ih je još, te me ta misao vodilja može tješiti dok živim, jerbo, živjet ću sve dok se bude imalo čega trošiti i dok u tome budem uživala, dapače, na tome inzistirala, no, u redu, bit će da je voda taman zakipljela dovoljno da se smirim, odem pištati u oblacima snova kojih se ionako nikada ne sjećam, a znam, mogla bih ovako do sutra, ali to je tek za zbiljskih dvadeset i sitno sata, pa uviđam nemogućnost nastavljanja zbog obaveza koje si nametnuh iz ćistog uvjerenja da meni sve ovo treba i da, premda svjesna zašto, bez toga nemogu živjeti, ali sumnjam da ovo razumiješ, no to je samo odraz moje retardiranosti u ovom superiornome stanju svijesti i nevidljive oštrice uma koji balansira na žici, a ona još uvijek ne puca, svakajojdala, mada su šavovi odista stari, ako ne i prastari, zbog čega ne sumnjam u ispravnosti odluke da ovo okončam, barem privremeno, ili dok ne dođe neki novi trenutak u kojem će sve to da bez moje kontrole vodi moje prstiće i oči i zrak u mojim napunjenim plućima kroz dimenziju nikada neživljenu od ikojega stvarnoga ili zamišljenoga prijatelja ovog svijeta, štoviše izroda naše veličanstveno sićušne vrste, koja ne treba mnogo osim ono malo paradoxa, dovoljno da bi bilo realno.
solilokvij nije poremečaj
Zašto ne bi pričala sa sobom. To su najugodniji razgovori. Doduše, nekada se svađamo, nekada se smijemo, ali ako plačem barem ne moram pokriti lice pred sobom.
Razgovor sa sobom zapravo je najravnopravnija rasprava. Suditi samom sebi bilo bi pravedno.
Kao što ne postoji najoptimalnije, ne postoji ni najpravednije. Pravda je ultimatum.
Kada je u prirodi lisica, maslačak, leptirići i dvije grančice zajedno sa kupusom i klokanom uz miša vrtirepa, sačinjavalo porotu za nesretnu sudbinu bogomoljkinog ljubavnika?
Nikad. Suđenje, kada i gdje je potrebno, dogodi se smjesta i na tom mjestu.
Ljudi su totalno zabrijali...
